Странице

недеља, 2. октобар 2016.

Pocetak

     Postojala sam na raznim stranicama, blogovoima, rokovnicima i agendama. Postojala i nisam to bila ja, bili su to pokusaji  mene da u svom svijetu ispricam tudju pricu. Naravno, sve te agende i rokovnici su zavrsili napola iscjepani i korisceni za spisak namirnica ili zapisivanje tesko pamtljivih podataka poput ispitnih rokova.Blogovi i stranice obrisani i tako. Pokajnicki kazem u 3 recenice sta se desilo nekome ko se sjeti i da pita, a molim sile da se niko ne sjeti jer donekle me i sramota sta sam pisala i pokusavala.
     Pokusas, odustanes, shvatis, pa ispocetka. Do odredjenog momenta i spoznaje da zapravo nista od tog nisi ti. Ok mozda jesi sve po malo, mozda to i jeste tvoje prokletstvo ili dar ali onda je mozda i tvoj put. Bez bilo kakvog palamudjenja i nekih nadrealnosti i selfhelp sranja, mozda ja zapravo pomalo volim svasta nesto. Jebi ga, volim da kuvam, uzivam da kuvam za ljude koje volim i nikad mi nece biti tesko. Voli i da sijem, zapravno mnogo vise da krojim i to sam shvatila onda kada sam zeljela da budem kao jedna talentovana blogerka. Volim da pisem, i da citam Copica, pa onda mnogo toga iza Copica. Nisam nista od toga do kraja, i ne vjerujem da cu postati najbolji krojac ili kuvar, niti pisac i ne zanima me, volim i tu je kraj. Svi ce ti reci da ne mos' da omanes ako radis ono sto volis i ja se tu slazem, sta god da je to. I znam da ova recenica izgovorena na Balkanu ima prizvuk fijukanja vazduha dok majka zamahuje rukom u stilu "samarcina - ko te to naucio?", ali jebi ga, balansiraj. Dok te ne klepi po usima!

Marr

Нема коментара:

Постави коментар